Vojin Bakić

mini|desno|230px|Vojin Bakić izrađuje bistu [[Ivan Goran Kovačić|Ivana Gorana Kovačića (1946)]] mini|desno|230px|Poziv na ustanak ili "Bjelovarac", [[Spomen-park Borik|park Borik u Bjelovaru]] Vojin Bakić (Bjelovar, 5. lipnja 1915. - Zagreb, 18. prosinca 1992.), hrvatski kipar srpskog podrijetla.

Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu (1939.), specijalan tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Boravio je u Firenzi i Milanu, sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu (1939). Na prvoj samostalnoj izložbi (Bjelovar, 1940.) pokazao je crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.

Poslije 1945. postupno napušta takvo usmjerenje i teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu I. G. Kovačić, 1946., i S. S. Kranjčević, 1948. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947.) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava. Proces sažimanja i kristalizacije volumena zamjećuje se 1950. na skulpturi "Bik" (Bijenale u Veneciji 1956.), djelu koje nadilazi školničke kategorizacije i u kojem se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Istu tendenciju pokazuju skice za "Spomenik Marxu i Engelsu" (1950.–1953.; nisu izvedene), zapravo prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka. Značajan je "Autoportret", 1952., izrazitih kubičnih karakteristika, a posebno "Spomenik Stjepanu Filipoviću" u Valjevu, velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva. Serijom "Aktova", "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika a 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.

230px||minijatura|desno|Skulptura "Zrcala", rad Vojina Bakića ispred IV. osnovne škole u Bjelovaru. Ciklus "Razvaline" forme označava prijelaznu fazu od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnoga skulpturalnoga negativa. U daljem razvoju Bakić među prvima u nas slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja: u "Razvijenim površinama", 1960.–1964., artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u "Svjetlonosnim oblicima", 1963.–1964., stvara efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica, pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik).

Složenu problematiku toga razdoblja pokazuje "Spomenik pobjedi naroda Slavonije" u Kamenskoj , krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada, 1958.–1968. Autor je skulpture "Vijenac", koja se od 1971. dodjeljuje pobjednicima Goranovoga proljeća u Lukovdolu.

Novija su mu ostvarenja "Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu", 1975.–1978., te spomenici u Kragujevcu, Dotrščini (Dolina grobova) i na Petrovoj gori (1982.).

Vojin Bakić je nedvojbeno jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti monumentalnost i neposrednost koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture. Provided by Wikipedia