Albert Einstein

alt=|mini|300x300px|Fotoelektrični učinak također pokazuje dualizam: ulazni fotoni dolaze s lijeve strane i udaraju metalnu ploču (na dnu), izbijaju elektrone, koji su prikazani kako izlijeću na desnu stranu. mini|300px|desno|Prema [[Opća teorija relativnosti|Općoj teoriji relativnosti, planet u svom obilasku oko Sunca opisuje elipsu koja se polako okreće u svojoj ravnini (primjer Merkurova perihela).]] Albert Einstein (, Ulm, 14. ožujka 1879. – Princeton, New Jersey, 18. travnja 1955.) bio je teorijski fizičar. Mladost je provodio u Münchenu, Italiji i zatim u Švicarskoj, gdje je (1900.) završio studij na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu. Od godine 1902. do 1909. radio je u Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, rastezanje vremena i novo objašnjenje rastezanja dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i načelo ekvivalencije, osnovu opće teorije relativnosti). Godine 1909. postao je izvanredni profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zürichu, a 1911. profesor teorijske fizike u Pragu; 1912. vratio se u Zürich i postao redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi. 1914. izabran je za člana Pruske akademije znanosti te u Berlinu ravnatelj Instituta za fiziku cara Wilhelma. Po Hitlerovu dolasku na vlast (1933.) Einsteinu je odriješen dužnosti i zaplijenjen mu je imetak. U znak prosvjeda Einstein se odrekao njemačkoga državljanstva i otišao u SAD, gdje je do kraja života radio u Institutu za viša znanstvena istraživanja u Princetonu. Početkom Prvoga svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili s ulaskom Njemačke u rat. Na njegovo upozorenje 1939. da bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u SAD-u istraživački radovi za proizvodnju takve bombe (Projekt Manhattan). Poslije se Einstein borio protiv primjene tog oružja.

Einsteinovo je glavno djelo njegova teorija relativnosti (1916.), važna za daljnji razvoj teorijske fizike, koja duboko zahvaća i filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Einstein je nastavio razrađivati teoriju relativnosti pa je zadnjih godina života razviti takozvanu unificiranu teoriju polja, koja poopćuje njegovu teoriju gravitacije i uključuje teoriju elektromagnetizma. Godine 1905. uveo je hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima, to jest pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj čestica, kada treba objasniti neke pojave, napose fotoelektrični učinak. Analiza te pojave pokazuje da se ona može lako objasniti ako se pretpostavi da postoje kvanti svjetlosti, a da ostaje nerazumljiva na temelju predodžbe svjetlosti kao elektromagnetskih valova. Einstein je postavio vezu između energije ''E'' fotona i frekvencije svjetlosti ''ν'' kao valne pojave, u obliku:

:$E=h\; \backslash cdot\; \backslash nu\; \backslash ,$

gdje je: ''h'' = 6,626 069 3 · 10⁻³⁴ Js (Planckova konstanta); potpuno objašnjenje dvojne prirode svjetlosti, koja se prema okolnostima očituje kao korpuskularna ili kao valna pojava, daje tek moderna kvantna fizika. Godine 1907. Einstein je razvio kvantnu teoriju specifične topline, koju je dalje usavršio P. Debye. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju (1900. M. Planck otkrio je prve kvantne zakone za zračenje). Za radove na polju kvantne teorije Einsteinu je 1921. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku. Einstein je pokazao da Brownovo gibanje nastaje kao posljedica sudara molekula tekućine sa sitnim česticama suspendiranima u tekućini i tako pridonio potvrdi kinetičke teorije topline, primijenivši je i na tekućine. U vezi s tim problemima dao je još nekoliko prinosa, koji se nadopunjuju radovima Mariana Smoluchowskoga. Einstein i W. J. de Haas pokusima su ostvarili žiromagnetski učinak, koji se sastoji u tome da željezni štap pri magnetiziranju dobiva vrlo malen moment impulsa. Ubraja se među najvažnije fizičare. Provided by Wikipedia