Antun Pasko Kazali

Antun Pasko Kazali (Dubrovnik, 29. travnja 1815 – Dubrovnik, 10. siječnja 1894.) bio je hrvatski narodni pisac, pjesnik i prevoditelj. Rođen je u Dubrovniku, gdje se i školovao, a studij filozofije i teologije pohađao je u Zadru. Bio je župnik u Ošlju kod Stona i kapelan na Šipanu. Kao župnik često se sukobljavao s crkvenim vlastima. Svoje najkreativnije razdoblje proveo je u Zadru, počevši od 1855. bio je profesor u zadarskoj gimnaziji, gdje je predavao latinski, grčki i hrvatski jezik (1855. – 1861.), a 1862. postao je profesor u riječkoj gimnaziji. Posljednjih deset godina svoga života proveo je u Dubrovniku.

Napisao je epsku pjesmu ''Zlatka'' (objavljenu u Zadru, 1856.), dramu ''Trista Vica udovica'' (Zadar, 1857.), poemu ''Glas iz pustinje'' (Zadar, 1861.) i epsku alegoriju ''Grobnik'' (Rijeka, 1863.). Nekoliko drugih djela ostalo je u rukopisu, a najpoznatije je ''Ćoso'', autobiografska epska pjesma. Bio je suradnik i pisac časopisa ''Zora dalmatinska'' te je uređivao novine ''Zadar Glasnik Dalmatinski'' i ''Smotritelj Dalmatinski''. Govorio je 11 svjetskih jezika. Osobite zasluge ima za prikupljanje pučkog pomorskog nazivlja, koje danas opstaje u hrvatskoj nacionalnoj pomorskoj terminologiji.

Prvi je na hrvatski jezik u cjelosti preveo neku dramu Williama Shakespearea – ''Kralj Lear'' (1844.). Prevodio je i druge autore svjetske književnosti, kao što su Lord Byron, John Milton, Friedrich Schiller, Molière i Victor Hugo. U rukopisima mu je pronađen i prijevod ''Ilijade''.

Umro je u Dubrovniku, 10. siječnja 1894. Godine 1994. posvećen mu je znanstveni skup u Dubrovniku povodom obljetnice smrti. Provided by Wikipedia