Ljubomir Maraković

Ljubomir Maraković (Topusko 1887. – Zagreb 1959.) bio je hrvatski književnik, književni kritičar i katolički aktivist, jedan od osnivača Hrvatskoga katoličkog pokreta. Završio je isusovačku gimnaziju u Travniku, dok je germanistiku i slavistiku doktorirao u Beču. Pisao je eseje, studije i književnu kritiku. Prevodio je s engleskog. Bio je prvi urednik književnoga časopisa ''Luč'', za čije je pokretanje najviše zaslužan te dugogodišnji urednik lista ''Hrvatska prosvjeta''. Od 1905. bio je članom HKAD Hrvatska. Imao je jak duhovni i kulturni utjecaj na Hansa Merza.

Njegov stvarateljski opus mu je dao i pridjev "katolički književnik".

Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1919. do 1945. godine.

Smatra se jednim od prvih komparatista književnosti u Hrvatskoj. Zaslužan je za upoznavanje hrvatske kulturne javnosti s mnogim u Hrvatskoj u razdoblju između svjetskih ratova razmjerno slabo poznatim autorima poput Virginije Woolf, Aldousa Huxleyja, Florence Louise Barlclay, Johna Galsworthyja i drugih. U svojoj disertaciji ''Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici u razdoblju od 1914. do 1940. godine'', obranjenoj 1997. na Filozofskom fakultetu u Zadru a tiskanoj 2003. (HFD, Zagreb) komparatistica Helena Peričić objavljuje opsežno monografsko poglavlje o Marakoviću ističući njegove zasluge u upoznavanju hrvatskoga čitateljstva s britanskom književnošću na engleskom jeziku. Helena Peričić mu posvećuje i rad pod naslovom "Ljubomir Maraković, zanemareni katolički kritičar, i engleska književnost" /Ljubomir Maraković, neglected Catholic critic, and English literature/, objavljen u časopisu ''Croatica'' 2000. godine.

Na njegovom je književnom radu 2002. godine magistrirao hrvatski esejist, publicist, književni povjesničar, književni teoretičar, kroatist i pomoćnik savjetnika Predsjednika RH Vladimir Lončarević. Provided by Wikipedia