|
|
|
|
| LEADER |
19745cam a2200553 i 4500 |
| 003 |
HR-ZaFF |
| 005 |
20120216113200.0 |
| 008 |
990303s1997 ci a m 000 0 hrv |
| 040 |
|
|
|a HR-ZaNSK
|b hrv
|c HR-ZaNSK
|e ppiak
|
| 041 |
0 |
|
|a hrv
|
| 044 |
|
|
|a hr
|
| 080 |
|
|
|a 165.6:316
|
| 100 |
1 |
|
|a Prijić-Samaržija, Snježana
|
| 245 |
1 |
0 |
|a Rasprava o socijalnoj spoznajnoj teoriji :
|b doktorska disertacija /
|c Snježana Prijić-Samaržija.
|
| 260 |
|
|
|a Zagreb :
|b S. Prijić-Samaržija,
|c 1997
|e ([s. l. :
|f s. n.])
|
| 300 |
|
|
|a 371 list :
|b graf. prikaz ;
|c 30 cm.
|
| 500 |
|
|
|a Mentor: Lino Veljak; Komisija za ocjenu: Žarko Puhovski, Lino Veljak, Nenad Miščević;
|
| 502 |
|
|
|a Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb, 1997
|
| 504 |
|
|
|a Bibliografija: str. 345-357, bilješke uz tekst
|
| 504 |
|
|
|a Sažetak
|
| 520 |
|
|
|a Sažetak: Rad predstavlja nastojanje da se unutar postojeće spoznaje teorije ustanovi prostor za socijalnu spoznajnu teoriju. Potrebu ustanovljenja socijalne spoznaje teorije nalazimo u aristotelovskoj postavci da razvoj umnosti - racionalnosti, spoznajnih sposobnosti i stjecanja znanja pretpostavlja drugog čovjeka ili socijalne relacije. Pristup koji predlažemo je stanoviti novum u okvirima filozofskih, a posebice spoznajno-teorijskih rasprava.
|
| 520 |
|
|
|a Naš se prijedlog razlikuje od "strogog programa" Edinburške škole (D.Bloor, B.Barnes, S.Shapin i dr.), najpoznatijeg projekta koji uvodi socijalnu komponentu u spoznajno-teorijske rasprave u dvije točke: (i) uvođenje socijalnog činitelja ne zahtjeva odbacivanje tradicionalne (individualne) spoznaje teorije (ili svođenje objašnjenja procesa formiranja vjerovanja isključivo na utjecaj socijalnog konteksta, na intrateorijska, sociologija, politička i slična tumačenja); (ii) uvođenje socijalnog činitelja u spoznajno-teorijska objašnjenja ne povlači nužno normativni relativizam, tj., negiranje mogućnosti vrednovanja racionalnosti i poželjnosti vjerovanja. Naš prijedlog ustanovljavanja socijalne spoznajne teorije jest stanovita nadopuna ili proširenje postojeće i razvijene (individualne) spoznajne teorije usredotočene isključivo na spoznavatelja.
|
| 520 |
|
|
|a Projekt socijalne spoznajne teorije pretpostavlja dugotrajna istraživanja i sustavan pristup. Ovaj rad predstavlja pokušaj da u određenoj mjeri doprinesemo njegovom ostvarenju. Postavili smo dva cilja: prvo,ukazati na metodološki privlačnu mogućnost teorijske unifikacije stajališta unutar socijalne spoznajne teorije s razvijenim teorijama individualne spoznajne teorije, te ilustrirati na dva konkretna pitanja mogućnost takve teorijske unifikacije; drugo, zauzeti stajališta o dva problema socijalne spoznajne teorije, problemu optimalne procjenjivačke strategije i spoznajno-teorijskom statusu svjedočanstva. Rad se, posljedično, sastoji od dva dijela: u prvom dijelu bavili smo se normativnom dimenzijom socijalne spoznajne teorije ili, preciznije, analizom procjenjivačkih strategija; u drugom dijelu raspravljali smo problem svjedočanstva.
|
| 520 |
|
|
|a I Prvi dio posvećen raspravi o procjenjivačkim strategija oslanja se na prijedlog i klasifikaciju A.I.Goldmana, filozofa koji nesumnjivo može biti smatran suvremenim odonačelnikom projekta socijalne spoznajne teorije. Uvođenje u prvi dio rada posvećeno je pojašnjavanju same domene socijalne spoznaje teorije kroz određivanje relacija s indivdualnom spoznajnom teorijom. Po uzoru na individualnu spoznajnu teoriju, unutar socijalne spoznajne teorije načinjeno je razlikovanje između eksplanatorne ili deskriptivne komponente i normativne, kritičke ili evaluacijske. Odredili smo doseg rasprave ograničavajući se na normativnu dimenziju socijalne spoznajne teorije ili pitanje procjene socijalne poželjnosti vjerovanja pojedinaca, grupa ili onih koje generiraju socijalne institucije, prakse i procedure.
|
| 520 |
|
|
|a Načinjena je klasifikacija procjenjivačkih strategija temeljem kojih bi bilo moguće odabrati socijalno najpoželjnija vjerovanja: relativizam, konsenzualizam, veritizam i ekspertizam. Relativizam kao procjenjivačka strategija odbačena je na samom početku jer je u neposrednoj koliziji s zadatkom normativne socijalne spoznajne teorije. Svaka od "pozitivnih" socijalnih procjenjivačkih strategija građena je na postavkama odgovarajućih teorija opravdanja iz individualne spoznajne teorije. Konsenzualizam. U poglavlju o konsenzualizmu raspravljan je kriterij prema kojem su vjerovanja pojedinaca, grupa ili institucija socijalno racionalna ili poželjma u mjeri u kojoj su podržana konsenzusom zajednici. Konsenzualizam predstavlja stanoviti socijalni koherentizam jer je opravdanje svedeno na internalne relacije između vjerovanja članova zajednice.
|
| 520 |
|
|
|a Propitivanje kriterija konsenzusa zahtjevalo je, prije svega, detaljnije raspravljanje triju pitanja: 1) što je konsenzus ili u čemu se sastoji opravdanost konsenzusom; 2) koja je relevantna zajednica unutar koje postignuti konsenzus predstavlja kriterij prosuđivanja vjerovanja; 3) zašto je upravo konsenzus socijalno poželjan standard procjenjivanja vjerovanja ili institucija i može li razlikovati poželjnost konsenzusa kao načela i poželjnost nekih određenih konsenzusa; 4) kako se postiže konsenzus u zajednici? Posebnu pozornost posvetili smo postavci da trivijalan pojam "konsemzusa" skriva mnoštvo različitosti. Valja razlikovati nativistički konsenzus i konsenzus utemeljen na učenju.
|
| 520 |
|
|
|a Unutar nativističkog načinjena je razlika između zdravorazumskog i perceptivnog konsenzusa, a unutar konsenzusa utemeljenog na učenju razlikovali smo konsenzus konvencija i empiristički konsenzus.Rasprave o konsenzusu kao kriteriju socijalnih prosudbi implicitno postuliraju tzv. empiristički konsenzus. Nadalje, pokazali smo da pojam empirističkog konsenzusa, (usuglašenost u pitanjima znanosti, politike, ekonomije itd.) sadrži cijeli spektar podvrsta ovisno o stupnju: (i) napretka u istarživanju, (ii) stručnosti, (iii) intenziteta, (iv) potpore u zajednici.
|
| 520 |
|
|
|a Drugim riječima, razlikovali smo vrste empiričkog konsenzusa ovisno o tome da li je postignut na samim počecia istraživanja ili prilikom uznapredovalogistraživanja, je li postignut između laika ili stručnjaka, je li podržan relativnom većinom i stopostotnom, je li to kolebljivo zastupan konsenzus ili je zasupan s jakim uvjerenjem. Svako postuliranje kriterija konsenzusa zahtjeva izjašnjavanje na koju vrstu konsenzusa se misli. Posebno su razmatrane opasnosti prihvaćanja tzv. "pukog" konsenzusa ili naprosto većinskog stava kao kriteriija socijalni prosudbi.
|
| 520 |
|
|
|a Takav kriterij "pukog" konsenzusa odbačen je iz sljedećih razloga: (i) vjerovanje posljedica, grupe ili ono proizvedeno od strane socijalne institucije može biti podržano konsenzusom, a da pritom ne bude istinito, moralno ispravno ili pravedno, ali i obrnuto, može biti istinito, moralno ispravno ili pravedno a da ne bude opravdano konsenzusom; (ii) suprotna vjerovanja dvaju individua, grupa ili socijalnih institucija, od kojih oba istodobno ne mogu biti istinita, moralno ispravna ili pravedna, mogu biti jednako podržana konsenzusom; (iii) ista vjerovanja pojedinaca, grupa ili socijalnih institucija mogu biti istodobno i opravdana i neopravdana konsenzusom. Zaključeno je da konsenzisom zasnova na "pukom" konsenzusu predstavlja neprihvatljivu i opasnu procjenjivačku strategiju, te da je šansa konsenzualizma u postuliranju "racionalnog konsenzusa".
|
| 520 |
|
|
|a U tom cilju razmotrili smo proceduru racionalnog konsenzusa K.Lehrara i C.Wagnera kao moguću interpretaciju konsenzualističkog kriterija. Zaključeno je da prijedlog ne može biti primjenjen jer uključuje elemente ekspertizma - kriterija konkuretnog konsenzualizma. U slijedećem koraku nastojali smo koncipirati strategiju konsenzualizma, koja će istodobno počivati na racionalnom konsenzusu i koja neće uključivati elemente konkurentnih pozicija. Drugim riječima, strategija "čistog" konsenzualizma izgrađena je na osnovnim postavkama koherentističke teorije opravdanja iz individualne epsitemologije (uz nastojanje da se izbjegnu klasične primjedbe izolacije i otvorenosti skeptičkim kritikama). U osnovi strategije "čisto" konsenzualizma nalazi se pretpostavka o nativističkom konsenzusu kao osnovnom konsenzualnom skupu vjerovanja svih članova zajednice.
|
| 520 |
|
|
|a Naime, izložili smo, razmotrili i prihvatili tradicionalnu, ali i vrlo aktualnu filozofsku pretpostavku o izvjesnim vjerovanjima koja su univerzalna ljudskom rodu (apriorna ili intuitivna vjerovanja - matematički i logički sudovi, perceptivna vjerovaja, moralne intuicije) oslanjajući se poglavito na stavove T. Reida. Takav konsenzualni skup vjerovanja predstavljao biracionalni konsenzus temeljem kojeg bi se, prema principima koherentizma, opravdavala nova vjerovanja pojedinaca, grupa i institucija. Istodobno, takva strategija izbjegla bio klizanje ka ekspertizmu. Međutim, zaključeno je da ni ovakva "čista" konsenzualistička strategija nije socijalno prihvatljiv način odabira iz slijedećih razloga: (i) univerzalni konsenzualni skup, (uhvaće kako u statičnoj tako i dinamičkoj varijanti) sadržajno je isuviše siromašnih i zato nedjelotvoran;
|
| 520 |
|
|
|a (ii) ovakav konsenzus generirao bi konzervativne prosudbe; (iii) predložena strategija podržava kolektivizam nasuprot individualizmu; (iv) implicirana je stanovita asimetrija u procjenjivanju čime se narušava "čistoća" strategije. Konsenzualistička procjenjivačka strateghija, u njzinom racionalnom i "čistom" obliku, ne može biti prihvatljiva strategija procjene socijalne opravdanosti vjerovanja. Veritizam. Veritizam je procjenjivačka strategija koju brani A.I.Goldman i kojom se vrijednost istine postulira kao transhistorijski, suprakulturalni i od konteksta nezavisni kriterij socijalnih procjena. Slijedeću postavku teorijske unifikacije, veritizam predstavlja socijalni reliabilizam.
|
| 520 |
|
|
|a U radu smo pokazali da veritizam, u obliku predloženom od strane Goldmana, generira konflikt između internalnih standarda (pouzdanost,snaga,brzina 1) i ekskluzivno socijalnih eksternalnih standarda (plodnost,učinkovitost i brzina 2). Kriterij istine kakav je postuliran u individualnoj spoznajnoj teoriji nije primjeren kriterij vrednovanja u socijalnom kontekstu iz dva razloga: 1) pokazano je da istina u smislu produkcije i posjedovanja istinitih vjerovanja nije niti jedini, niti primarni, niti nedodirljivi cilj procjene socijalne poželjnosti, te da u procjenama može biti žrtvovana rezultatima promocije određenih vjerovanja; 2) unatoč tome što je istina univerzalna vrijednost, primjena i potražnja za istinitim vjerovanjima ovisi o socijalnim okolnostima (broju zainteresiranih,njihovom stupnju obrazovanja,razumjevanja,potrebama,predrasudama i sl.)
|
| 520 |
|
|
|a Drugim riječima, pokazano je da socijalni kontekst, u različitim svojim aspektima, čini da se neka istinita vjerovanja ili nastojanja na istini smatraju epistemički poželjnim, a neka, unatoč tome što se radi o istinitim sadržajima ili nastojanju na istini, epistemički irelevantnim i, štoviše, episemički nepoželjnim. Zaključili smo da kriterij nastojanja na istini iz individualne spoznajne teorije ne može biti jednostavno preslikan u socijalnu, odnosno da je potrebno uvesti kriterij socijalnog nastojanja na istini. Predložili smo, zato, revidiranu verziju tzv. "oslabljenog" veritizma. Naš prijedlog sadrži pretpostavku sintetičke vrijednosti koja objedinjuje "objektivnu" vrijednost sadržaja ili njegovu istinitost i "upotrebnu" vrijednost sadržaja.
|
| 520 |
|
|
|a "Oslabljeni" veritizam, međutim, ne bi trebao biti smatran verzijom instrumentalizma u smislu u kojem bi negirao univerzalnu vrijednost istine i potpuno reducirao "objektivnu" vrijednost sadržaja na instrumentalnu primjenu takvog sadržaja. "Oslabljeni veritizam je strategija kojom se predlaže da se prosudbe u socijalnoj spoznajnoj teoriji temelje na upotrebljivosti ili primijenjivosti vrijednosti istine. Ekspertizam. Nastojanje koncipiranja optimalne procjenjivačke strategije nalagalo je i razmatranje ekspertizma. Prema ovoj strategiji, vjerovanja pojedinaca, grupa i institucija socijalno su poželjna u mjeri u kojoj podražavaju i promiču stavove stručnjaka. Ekspertistička strategija, predstavlja svojevrsni socijalni fundacionalizam.
|
| 520 |
|
|
|a Vjerovanja stručnjaka predstavljaju osnovna vjerovanja, a sva ostala stječu opravdanje temeljm takvih osnovnih vjerovanja. Vjerovanja stručnjaka izdvojena su kao osnovna jer su stručnjaci komparativno najpouzdaniji i najplodniji vodiči i detektori istinitih vjerovanja.Pokazali smo, međutim, da slijeđenje ekspertističkog kriterija ne generira optimalne prosudbe jer: (i) vjerovanja stručnjaka nisu nepogrešiva (posebice ako imamo na umu reputacijske stručnjake i činjenicu da različiti stručnjaci mogu ponuditi različita teorijska "spašavanja pojava"); (ii) procedure identificiranja stručnjaka i prenošenja vjerovanja stručnjaka mogu biti nepouzdane. Osim toga pripisivanje oopravdanja vjerovanjima stručnjaka izvedeno je iz njihovog statusa unutar skupa svih vjerovanja.
|
| 520 |
|
|
|a To znači da ona nemaju status neposredno opravdanih vjerovanja, već da je opravdanje inferiorno, čime se narušava asimetričnost i "čistoća" kriterija, ali i producira regres u opravdanju. Zaključili smo da ekspertistička strategija ne može biti promovirana u optimalnu startegiju, ali da sadrži vrijedne postavke koje, uz stanovite nadopune, mogu biti iskorištene u konačnom koncipiranju "oslabljenog" veritizma. Rasprava o procjenjivačkim strategijama završena je konačnim koncipiranjem prijedloga "oslabljenog" veritizma. Naime, zaključeno je da operacionalizacija predloženog kriterija "oslabljelog" veritizma pretpostavlja uvođenje elemenata i ekspertizma i konsenzualizma. Uspostava racionalnog konsenzusa između stručnjaka predstavlja optimalnu metodu izoliranja istinitih vjerovanja unutar zajednice.
|
| 520 |
|
|
|a Svako vjerovanje pojedinca, grupe ili institucije, posljedično, biti će socijalno poželjno u mjeri u kojoj podražava (ili u slučaju institucija potiče) vjerovanja uspostavljanja racionalnim konsenzusom između stručnjaka. Na kraju, raspravljali smo praktičan problem kojem je izložena svaka strategija koja postulira socijalnu vrijednost istine. Radi se o pitanju socijalne opravdanosti i poželjnosti procedure epistemičkog paternalizma ili komunikacijske komtrole. Problem se sastoji u tome što bi prakticiranje epistemičkog paternalizma u obliku cenzuriranja podataka od strane stručnjaka moglo imati za posljedicu brže i efikasnije formiranje istinith vjerovanja kod zainteresiranih spoznavatelja. Takva procedura bi, temeljem kriterija koji postulira vrijednost istine, mogla biti smatrana poželjnom jer potiče formiranje istinitih vjerovanja.
|
| 520 |
|
|
|a S druge strane, praksa slobodnog protoka podataka mogla bi se (u realnim epistemičkim okolnostima nejednakog stupnja obrazovanja, zrelosti, motivacije, sposobnosti prikupljanja i razumijevanja i vremenskih ograničenja), pokazati inhibitorom formiranja istintih vjerovanja. Pokazali smo da je procedura episemičkog paternalizma, (osim što je moralno neprihvatljiva zbog konfrontacije s pravom na autonimiju i na potpunu informiranost o stvarima o kojima odlučujemo), epistemički neopravdana procedura. Načinili smo razlikovanje između "strogog" episemičkog paternalizma (uskraćivanje istinitih i relevantnih podataka) i "slabog" epistemičkog paternalizma (uključivanje neistinitih i irelevantnih podataka) i pokazali da "slabi" episemički paternalizam nije u suprotnosti s idejom slobodnog protoka ideja.
|
| 520 |
|
|
|a Protiv prakse "strogog" episemičkog paternalizma iznijeli smo nekoliko primjedbi: (i) argumentom reductio ad absurdum pokazali smo na konkretnim primjerima da bi se pod metode episemičkog paternalizma mogle svrstati neprihvatljive procedure hipnoze, svjesnog laganja ili represije; (ii) unatoč kratkotrajnim dobrim rezultatima na formiranju istinitih vjerovanja, praksa epistemički paternalizam dugoročno potpuno uništava sposobnosti traganja za istinom (kritičnosti, radoznalost, smjelost i sl.) dok se procedura slobodnog protoka podataka pokazuje se dugoročno superiornom; (iii) praticiranje ep. pat. moguće je samo ukoliko je globalno, a to, posljedično, znači kompletnu kontrolu informacija, i protivrječno je ideji otvorenog društva. II U drugom dijelu pokušali smo zauzeti stav o epistemičkom statusu svjedočanstva.
|
| 520 |
|
|
|a Za razliku od pitanja procjenjivačkih strategija, problem svjedočanstva ima svoju povijest unutar individualne spoznajne teorije. Teorijska unifikacija u pitanju svjedočanstva očituje se, posljedično, u mogućnosti da se problem (koji je zanemarivan zbog istaknutog mjesta socijalnog činitelja) nastavi razmatrati u primjenjenom teorijskom okviru. Razmatranje statusa svjedočanstva pretpostavlja odvajanje dvaju problema: 1) pitanje je li opravdano neposredno prihvaćati iskaze drugih osoba ili opravdano prihvaćanje pretpostavlja stanovitu provjeru; 2) pitanje je li svjedočanstvo izvor znanja, tj. može li se epistemički status svjedočanstva usporediti sa statusom percepcije, inferencije i memorije. Ova su pitanja postavljena unutar polemike između redukcionizma i nati-redukcionizma.
|
| 520 |
|
|
|a Izložili smo ukratko povijest obiju pozicija prikazujući stavove njihovih začetnika: D. Huma i T. Reida. ključna točka redukcionizma D. Huma jest stav da svako prihvaćanje svjedočanstva zahtjeva redukcijuna manje problematične izvore kao što su percepcija, inferencija i memorija. T. Reid zagovara anti-redukcionizam, braneći stav o opravdanosti neposrednog prihvaćanja svjedočanstva, te primarni epistemički status svjedočanstva. Nakon toga, detaljno smo razmotrili razvijene argumentacije suvremenih verzija anti-redukcionizma (C.A.J. Coday, A. Planting, T. Burge, M. Dummett i dr.) na kritici kojih smo pokušali izgraditi naš prijedlog koherentističkog redukcionizma.
|
| 520 |
|
|
|a Ukazali smo, prije svega, na stanovite dvojbe kojima podliježu suvremene koncepcije anti-redukcionizma (odnos percepcije i svjedočanstva, te posljedica prihvaćanja eksternalističke teorije opravdanja). Kritika anti-redukcionizma sastoji se iz dva dijela: u prvom smo pokušali opovrgnuti anti-redukcionistički stav da provjera nije moguća (odbacivanje negativne teze), a u drugom odbaciti anti-redukcionističke argumente kojima se opravdava neposredno prihvaćanje (pragmatički, evolucionistički i konceptualni). Branili smo stav da je provjera moguća i potrebna. Nasuprot tezi globalne redukcije, zastupali smo stav lokalnog redukcionizma prema kojem prihvaćanje svjedočanstva zahtjeva provjeru kompetentnosti i iskrenosti određenog informatora, nnjegovog iskaza i okolnosti u kojima je određeno svjedočanstvo izrečeno.
|
| 520 |
|
|
|a Našu koncepciju redukcionizma nazvali smo koherentističkom jer se provjera temelji na principima koherentističke teorije opravdanja. Drugo pitanje o statusu svjedočanstva utemeljili smo na raspravi o razlici između subjektivnog i objektivnog opravdanja (K. Lehrer), te pozivanjem na eksternalističku teoriju opravdanja. Raspravu smo zaključili stavom da svjedočanstvo ima status fundamentalnog izvora podataka jednako kao što su to percepcija, memorija i inferencija.
|
| 700 |
1 |
|
|a Veljak, Lino
|4 cns
|
| 700 |
1 |
|
|a Puhovski, Žarko
|4 oth
|
| 700 |
1 |
|
|a Miščević, Nenad
|4 oth
|
| 942 |
|
|
|c DIS
|
| 999 |
|
|
|c 271591
|d 271589
|