| 520 |
|
|
|a Pitanje mljetskih svetaca zaštitnika i dubrovačke vlasti dio je šireg problema implementacije dubrovačkih državnih (civic) kultova na području dubrovačke komune, kasnije Republike. Izlaganje će se usredotočiti na mljetske primjere crkava sv. Vlaha i sv. Pankracija u Babinom Polju te sv. Nereja i Ahileja u Žari, kao i druge odraze otočkih kultova zaštitnika (prikaz na općinskom pečatu, statutarne odredbe, oporučni legati, vezivanje uz upravno-administrativne funkcije), usporediti ih sa srodnom situacijom na Lastovu, te pokušati ukazati na njihova odstupanja od opće prakse koju je dubrovačka vlast slijedila širom svojih, kako djedovinskih tako i novostečenih, teritorija. Okvir za promatranje dubrovačkih kultova na Mljetu dva su hagiotopografska obrasca, u razvojnome slijedu, prema kojima se smještaj crkava ranih dubrovačkih patrona bitno razlikuje od onih kasnijih, posvećenih isključivo sv. Vlahu, glavnom dubrovačkom zaštitniku u doba Republike. Crkve posvećene starijim dubrovačkim zaštitnicima, ponajprije Pankraciju, Nereju i Ahileju, smještaju se na sam rub teritorija pod dubrovačkom vlašću kao defenzivni pokušaji definiranja nestalnih granica s okolnim lokalnim vladarima, kao kontrolne točke na uzvisinama ili kao simbolični granični kamenovi između dubrovačke «djedine» i teritorija okolnih slavenskih država. Nasuprot tome, nakon konsolidacije i uvođenja diplomatsko- ofenzivne politike otkupljivanja teritorija od istih tih vladara, ckve sv. Vlaha doslovce se usađuju u novoustrojene upravne centre, tj. sjedišta knežija Dubrovačke Republike, dolazeći najčešće u simbiozi s kneževim dvorom. Premda ih u generalnim crtama slijede, Mljet i Lastovo ne uklapaju se u potpunosti u ove obrasce, budući da su već stariji otočki kultovi bili vezani uz središta lokalne vlasti, a uvođenje kulta sv. Vlaha ometano je upravo od tih ranijih zaštitnika – sv. Pankracija, Nereja i Ahileja na Mljetu, te sv. Kuzme i Damjana na Lastovu. Da je doista riječ o pod-obrascu, odnosno hibridnom rješenju usađivanja kulta dubrovačkog sveca zaštitnika u sjedišta novostečenih teritorija, uvjetovanom specifičnim političkim kontekstom, tj. posebnim statusom ove dvije zajednice unutar Dubrovačke Republike, a stoga i posebnim statusom njihovih starih prava koja uključuju i zadržavanje prvobitnih svetaca zaštitnika, dokazuje i sličnost smještanja i uloge mljetske crkve sv. Vlaha s onom lastovskom. Sporo i stupnjevito uvođenje dubrovačke vlasti, te u skladu s time i visok nivo autonomije koji su ova dva otoka dugo uživala, odrazili su se u sporom i stupnjevitom uvođenju dubrovačkoga državnog kulta, te zadržavanju tradicija ranijih zaštitnika, pa bili oni također „dubrovački“, kao u slučaju sv. Pankracija na Mljetu.
|