Pluralnost hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća

Ljubavna lirika jedna je od najzastupljenijih i najvažnijih vrsta u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Ipak, književna historiografija nerijetko je griješila ocjenjujući je u cijelosti kao poetički homogenu ili kao jednoličnu. Književni bi povjesničari uočili jedan element autorskih poetika i onda...

Full description

Permalink: http://skupni.nsk.hr/Record/ffzg.KOHA-OAI-FFZG:311475/Details
Matična publikacija: Čovjek, prostor, vrijeme : književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti
Biblioteka Četvrti zid ; knj. 21
Glavni autor: Bogdan, Tomislav (-)
Vrsta građe: Članak
Jezik: hrv
LEADER 03208naa a2200229uu 4500
008 131111s2006 xx hrv|d
020 |a 9536770-94-6 
035 |a (CROSBI)266755 
040 |a HR-ZaFF  |b hrv  |c HR-ZaFF  |e ppiak 
100 1 |a Bogdan, Tomislav 
245 1 0 |a Pluralnost hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća /  |c Bogdan, Tomislav. 
246 3 |i Naslov na engleskom:  |a The Plurality of 15th and 16th Century Croatian Love Lyrics 
300 |a 57-80  |f str. 
520 |a Ljubavna lirika jedna je od najzastupljenijih i najvažnijih vrsta u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Ipak, književna historiografija nerijetko je griješila ocjenjujući je u cijelosti kao poetički homogenu ili kao jednoličnu. Književni bi povjesničari uočili jedan element autorskih poetika i onda ga apsolutizirali, ne vodeći računa o slojevitosti proučavane lirike. Umjesto da hrvatske renesansne ljubavne pjesnike nekritički i bez ostatka označujemo kao petrarkiste, u njihovoj bismo lirici morali zapažati različite ljubavne diskurze. Osim petrarkizma tu su još, u najmanju ruku, srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, hedonistički ljubavni diskurz (najčešće antičkog porijekla) i neoplatonizam. Temeljni uvid o pluralizmu amoroznih koncepcija u ovome je radu primijenjen na najvažnije autorske opuse, te su izdvojena njihova razlikovna svojstva. Riječ je o opusima Šišmunda Menčetića, Džore Držića, Hanibala Lucića, Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića i Horacija Mažibradića. Popularnost ljubavne lirike u hrvatskoj renesansnoj književnosti, pa ni razlike među njezinim autorima, ne treba tumačiti isključivo snažnim literarnim utjecajima što su dopirali s druge jadranske obale nego i povezanošću s drugim kulturnim praksama i društvenim činjenicama. S jedne strane, ljubavne su pjesme funkcionirale kao općeniti, normirani modeli za istraživanje intime. Njima su se osim literarnih kompetencija zadovoljavale i potrebe za introspektivnim spoznajnim radnjama, što su postajale akutnima u vremenu pojačanih procesa individualizacije. S druge strane, u Dubrovačkoj Republici društvena se, politička struktura moći po vertikali upisuje u usvajanje određenih koncepcija ljubavnog odnosa. Pučani postaju skloniji idealističkim ljubavnim diskurzima, represiji nad seksualnošću, iskustvu neuzvraćene ljubavi, a vlastela alternativnim, konkurentskim koncepcijama, u kojima se zaljubljenik u većoj mjeri ovlašćuje i prestaje biti igračkom ljubavi. 
536 |a Projekt MZOS  |f 0130453 
546 |a HRV 
690 |a 6.03 
693 |a petrarkizam, srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, neoplatonizam, hedonistički ljubavni diskurz, ljubav i politička struktura moći  |l hrv  |2 crosbi 
693 |a Petrarchism, medieval semantics of courtly love, Neoplatonism, hedonistic love discourse, love and political power structure  |l eng  |2 crosbi 
773 0 |t Čovjek, prostor, vrijeme : književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti  |d Zagreb : Disput, 2006  |k Biblioteka Četvrti zid ; knj. 21  |h 496  |n Benčić, Živa ; Fališevac, Dunja  |z 953-6770-94-6  |g str. 57-80 
942 |c POG  |t 1.16.1  |u 1  |z Znanstveni 
999 |c 311475  |d 311473