Prilog za historiografiju karikature
O našim najboljim karikaturistima u većini slučajeva možemo naći svega po nekoliko kraćih zapisa, te ponekad o njima nemamo osnovne biografske podatke, a radovi su im najčešće zagubljeni. Tijekom prve polovice XX. stoljeća gotovo uvijek pisalo se samo o portretnoj karikaturi, a iznimno rijetko o bil...
| Permalink: | http://skupni.nsk.hr/Record/ffzg.KOHA-OAI-FFZG:314237/Details |
|---|---|
| Matična publikacija: |
Zbornik I. kongresa hrvatskih povijesničara umjetnosti Zagreb : IPU, 2004. |
| Glavni autor: | Dulibić, Frano (-) |
| Vrsta građe: | Članak |
| Jezik: | hrv |
| LEADER | 04707naa a2200193uu 4500 | ||
|---|---|---|---|
| 008 | 131111s2004 xx 1 hrv|d | ||
| 035 | |a (CROSBI)129143 | ||
| 040 | |a HR-ZaFF |b hrv |c HR-ZaFF |e ppiak | ||
| 100 | 1 | |a Dulibić, Frano | |
| 245 | 1 | 0 | |a Prilog za historiografiju karikature / |c Dulibić, Frano. |
| 246 | 3 | |i Naslov na engleskom: |a Contributions for hitoriography of cartoons and caricature in Croatia | |
| 300 | |a 255-261. |f str. | ||
| 520 | |a O našim najboljim karikaturistima u većini slučajeva možemo naći svega po nekoliko kraćih zapisa, te ponekad o njima nemamo osnovne biografske podatke, a radovi su im najčešće zagubljeni. Tijekom prve polovice XX. stoljeća gotovo uvijek pisalo se samo o portretnoj karikaturi, a iznimno rijetko o bilo kojem tematskom segmentu situacijske karikature, kao što su to, primjerice, politička, društvena ili erotska karikatura. Tradicionalna podjela na tzv. elitnu i masovnu kulturu (high & low art) podrazumijevla je podjelu na vrijedno i popularno, zabavno i prolazno. U tom stavu nalaze se korijeni dosadašnjeg zapostavljanja karikature, stripa i crtanog filma. Usprkos već davno promijenjenom stavu o tom pitanju od strane povijesničara umjetnosti (Vera Horvat Pintarić), još uvijek je u javnosti često prisutno staro pogrešno stajalište da se produkte masovne kulture procjenjuje mjerilima tzv. elitne kulture. U Hrvatskoj su o karikaturi prvi počeli pisati književnici na početku XX. stoljeća (A. G. Matoš, A. B. Šimić), dok su između dva svjetska rata najčešći autori tekstova o karikaturama karikaturisti i likovni kritičari (A. Uvodić, P. Križanić, V. Lunaček, F. Deak), a tek iza Drugog svjetskog rata brojni povjesničari umjetnosti (D. Glavan, V. Horvat Pintarić, D. Horvatić, D. Kečkemet, V. Maleković, T. Maroević, M. Peić, I. Reberski) uz publiciste i autore tekstova o karikaturi koji dolaze iz drugih struka (F. Hadžić, J. Horvat, F. Kritovac, I. Mandić, H. Pejaković) i povjesničare (M. Artuković, A. Buczynski, M. Despot, T. Franušić, N. Rumenjak, J. Turkalj). U posljednjem desetljeću XX. humorističko-satiričke časopise s karikaturama u znanstvenim studijama obrađuju povjesničari mlađe generacije. U tim tekstovima povjesničara likovne kvalitete crteža spominju se samo sporadično, a težište interesa nalazi se u interpretacijama povijesnih zbivanja preko radova karikaturista i satiričara. O karikaturi i karikaturistima izvan Hrvatske pisalo se vrlo malo. Prikazi izložbi s obrazovnom komponentom karakteristični su za razdoblje drugog desetljeća XX. stoljeća kada su pisci kritika i prikaza izložbi smatrali da neuku javnost treba prvo obrazovati pružanjem sažetih temeljnih informacija. Za likovne kritike izložbi karikatura, kao i za sveukupnu likovnu kritiku u razdoblju između dva svjetska rata, bilo je uobičajeno da kritičari potkrepljuju svoje argumente o likovnoj kvaliteti ili nekvaliteti izloženih djela navodeći primjere, odnosno imenujući djela na kojima je za vrijeme trajanja izložbe bilo moguće uočiti u kritičrarevu tekstu navedene karakteristike. Ovakav pristup omogućavao je provjerljivost kritičareva suda u vrijeme trajanja izložbe, a i danas predstavlja zanimljiv dokument vremena jer nam takvi tekstovi omogućava komparaciju recepcije likovnih djela u vrijeme njihova nastanka, s današnjim revalorizacijama ili devalorizacijama. Nakon Drugog svjetskog rata sve manje se izdvajaju ili spominju izložena djela, a sve više je načelnih stavova bez čvrste argumentacije temeljene na konkretnim djelima s izložbi. Rijetke iznimke, kao i rijetke negativne kritike, posebice od 1970. godine do danas samo potvrđuju ovo pravilo. Najčešće se pišu informativni prikazi izložbi koji se u esejističkom obliku nastoje usredotočiti na određeni ciklus ili cjelokupno djelo pojedinog autora, najčešće bez komparacije s prethodnom generacijom ili generacijama karikaturista, a često i bez komparacije sa suvremenicima. Uz predstavljanje hrvatske karikature kroz jednu antologiju objavljenu 1975. godine (Dubravko Horvatić), historiografija karikature u Hrvatskoj još uvijek čeka prvu nacionalnu povijest karikature. | ||
| 546 | |a HRV | ||
| 693 | |a historiografija, karikatura, povijest tiska, humorističko-satirički tisak, karikaturisti |l hrv |2 crosbi | ||
| 693 | |a caricature, cartoons, satiric press, history of press, cartoonists, |l eng |2 crosbi | ||
| 773 | 0 | |a I. kongres hrvatskih povijesničara umjetnosti (15. - 17. 11. 2001. ; Zagreb, Hrvatska) |t Zbornik I. kongresa hrvatskih povijesničara umjetnosti |d Zagreb : IPU, 2004. |n Milan Pelc |g str. 255-261. | |
| 942 | |c RZB |u 1 |v Nista |z Znanstveni - Predavanje - CijeliRad | ||
| 999 | |c 314237 |d 314235 | ||