| 520 |
|
|
|a Da bi se studij južnoslavenskih jezika i književnosti na stranim sveučilištima otvorio novim mogućnostima, umjesto osjećaja pojedinačne samodovoljnosti, potrebno je, kako među južnoslavistima unutar regije, tako i zajedno sa zainteresiranim europskim slavistima, obnoviti i uspostaviti dijalog koji bi dvostruko interkulturalan: među stručnjacima u zemljama regije, u mjeri njihove okrenutosti prema pogledima stranih slavista, odnosno slici njihova viđenja pojedinačnih « domaćih» samoidentifikacija. Konkretno, morala bi se iznova postaviti pitanja razgraničenja među pojedinim južnoslavenskim kulturama, prodiskutirati posljedice, za studij književnosti, odvajanja nacionalnih jezika i njihova daljnjeg razvoja, pripadnosti pojedinih opusa i pisaca, sve u cilju prevladavanja dijametralno suprotstavljenih gledišta, kako u svakodnevnom životu suvremene književnosti, tako i u praksi pojedinačnih povijesti južnoslavenskih književnosti. Osobito se pri tome javlja problem integriranja bugaristike u južnoslavističke studije, ne samo s obzirom na nerazriješena bugarsko-makedonska pitanja, nego i glede razumijevanja cjeline južnoslavističkoga područja, kako se ono proučava u slavističkim i jugoistočnoeuropskim studijima. Isto tako ostaje niz neriješenih pitanja i sporova između hrvatske i srpske filologije i književne historiografije, pri čemu su osporavanja (dijela hrvatske književnosti, novouspostavljenih književnosti i kultura: bosanske ili bošnjačke, crnogorske), kao i međusobno nedovoljno uvažavanje klasika druge kulture u nastavnim programima nacionalne ili svjetske književnosti, problemi oko kojih bi sve južnoslavenske kulture, odnosno vodeće slavističke institucije, morale imati minimum zajedničkoga dogovora, pa i određenu opću modernu metodologiju.
|